Podjemo li iz Karlovca Lujzijanskom cestom i skrenemo u Netretiću prema Metlici, evo nas skoro u Ribniku. Narod, živući u Ribniku i oko njega, bavi se poljodjelstvom; to su veoma marljivi radnici, nu mnogi se sele u Ameriku, što je domaćemu gospodarstvu na uštrb, ali ovi opet odanle šalju mnogo gotova novca kući. Ribnik je upravo središte onoga dijela naše domovine, kojega se pučanstvo nazivlje Brajcima. To ime nas podsjeća na stari narod Brajaca, koji je za Rimljana u ovim priedjelima živio.

Grad Ribnik stoji u maloj dolini, kojom protječe potok Obrh, izvirući izpod istoimena dvorca. Ovaj potok čini pred gradom mali ribnjak, koji je jamačno nekoč veći bio; jer nema dvojbe, da samo ime „Ribnik“ potječe od „ribnjaka“. Grad i vlastelinstvo ribničko nazivlje narod „starim Ribnikom“ za razliku od „malog“ i „novog Ribnika“, dviju plemićkih dvoraca, koji stoje blizu grada. Vlastelinstvo obseže preko 1600 jutarazemlje, te većim dielom sastoji od šuma. Zemlje rode svakovrstnim žitom.

Oko grada na brežuljku stoje kuće istoimena sela, izmedju kojih se uzdiže kapelica sv. Trojstva. S ceste vodi drvored jablana do grada. Grad nije izvana izmazan, te se vidjeva svaki kamen, što podaje gradu osobiti starinski izražaj. U zidu nalaze se bezbrojne puškarnice, te otvori razna oblika, koji su nekoč služili za lumbarde i topove. Grad je gradjen veoma nepravilno u slici okruga, a providjen dvjema kulama. Na iztočni strani, okrenutoj prema perivoju, nalazi se stara zazidana kapija, a nad njom u kamenu isklesan stari grb Frankopana Krčkih. U grbu vidi se u gornjem polju šestotraka zvijezda, a dolnje je golo.

Na sjevernoj strani nalaze se takodjer vrata tri metra iznad zemlje, do kojih vodi drveni most, koji se nekoč dizati mogao. Takav most bio je nekoč i kod zazidanih vrata. Glavni ulaz u grad je s južne strane, naprema cesti. Oko grada bijaše nekoč duboki obkop, koji se mogaše napuniti vodom iz potoka. Sjeverno-iztočna kula, koja je četverouglasta, bijaše prije mnogo viša, te kako narod priča tako visoka, da je iz Metlike vidjeti bilo. Isto tako bijaše i peterokutna zapadna kula mnogo viša, nego li je danas. U toj kuli bijaše nekoč mala kapelica, dok je danas tamo kuhinja.

Dvorište gradsko je okruglo, a dva drvena trjema vode naokolo, tako, da nam se iz nutra čini grad dvokatnim. U prizemlju su razni magazini i oivnice, od kojih je najzanimljivija „mala pivnica“, nekoč mučionica. U svodu ove nalazi se mali otvor, kuda bi osudjenoga spustili iz sudnice – današnje upraviteljske pisarne – u muke. Ovaj dio grada bez dvojbe je najstariji, i zidovi su mu preko dva metra debeli. K ovom dielu dozidaše Frankopani sjevero-iztočnu kulu, gdje namjestiše i svoj grb. U ovoj se kuli nekoč nalazila velika dvorana s galerijom, koje se tragovi još vidjeti mogu. Zapadni dio grada imade mnogo tajnih odaja i hodnika u zidu, za koje se propovieda, da vode izvan grada čak u Ozalj i Novigrad. U prvom spratu su takodjer razne spremnice, a u drugom uredjene sobe za gospoštiju, upravitelja i strance.

Promotrimo li grad u cielosti, vidimo, da je liepo uzčuvao svoj sredovječni oblik, te ga s toga možemo ubrajati medju najstarije sredovječne gradjevne spomenike naše domovine, kojih još nije nemili udes razvalio.”

Lopašić R. (1895.).
Oko Kupe i Korane, Zagreb: Matica Hrvatska.